Stručni prilozi

Šta je potrebno za razvoj seoskog turizma i agroturizma u BiH

Istraživanja pokazuju da je seoski turizam – turizam budućnosti Republike Srpske i BiH uopšte, zbog mnogih prednosti kojima raspolaže. Riječ je, između ostalih, o relativno zdravoj životnoj sredini, povoljnom geografskom položaju, raznolikosti klimatskih uslova i nadmorske visine, vazdušnim banjama (Manjača, Borja, Kozara), te mnoštvu izvorišta banjske vode (Telić, Kulaši, Slatina, Mlječanica) i slično.

 

Šta obuhvata turizam

Seoski turizam obuhvata svaku turističku aktivnost unutar ruralnog područja, a to su razni vidovi turizma kao: lovni, ribolovni, turizam u parkovima prirode, zimski turizam, zdravstveni turizam u selu, kulturalni turizam u seoskim sredinama i slično.

Agroturizam je uži pojam od seoskog turizma i odnosi se na ambijent sela i aktivnosti u selu: poljoprivreda, gastronomija, folklor, staro zanatstvo i razne druge manifestacije u seoskom području. Agroturizam se temelji na konkurentskoj prednosti kraja, tradiciji, specifičnosti agrokulture i ljudi. Sveukupnost ovih elemenata čini kompletan turistički proizvod, koji turistima daje usluge: smještaja, odmora na seoskom imanju, a onda razne specifične agrokulturne sadržaje: upoznavanje djece sa domaćim životinjama, jahanje, prisustvo poljoprivrednim radovima, proizvodnji hrane; hljeba, vina, rakije, zimnice, sakupljanje ljekovitih trava, čajeva, pečurki, puževa, do avanturističkih sadržaja: jahanje, vožnja kočijama na konjski pogon, podučavanje tradicionalnim zanatima: proizvodnja platna (tkanje), heklanje, vezovi, proizvodnja alata i slično.

 

Agroturistička lokacija

Ono što je osnovno za agrokulturno odredište je njegova posebnost i prepoznatljivost u odnosu na konkurenciju. Agroturistička lokacija se određuje na osnovu atraktivnost u regionu, broj posjetilaca i uticaj na ukupan razvoj regije. Lokacija može imati jedan elemenat razvoja-homogena odredišta, ali je bolja i sigurnija kombinacija više atraktivnosti i posebnosti, ili udruženje sa susjednim lokacijama, koje čine komplementarnu cjelinu – heterogena odredišta, koja su komplementarna u ponudi.

Nijedna agroturistička lokacija ne može egzistirati sama, nego je nužno da se lokacije uvežu sa sličnima ili potpuno različitim, kako bi ponudile kompletniji i sadržajniji turistički proizvod.

Klasteri predstavljaju jedan od mogućih i vrlo prihvatljivih modela povezivanja, kada su agroturizma i seoski turizam u pitanju.

Prednosti uvezivanja, ili umrežavanja su jeftinije kreiranje ciljne grupe, poboljšanje produktivnosti i manji troškovi promocije, reklame, brenda, kao i podjela rada između organizacija koje se bave soskim turizmom, te bolja raspodjela ljudskih resursa po pitanju stručnosti i osposobljenosti.

 

Modeli povezivanja

Klasteri su u mogućnosti da potpomognu: lobiranje u organima vlasti na lokalnom nivou i nivou države, u međunarodnim organizacijama i finansijskim institucijama, mogu olašati pristup savremenim znanjima i iskustvima, da se ne istražuje već istraženo i da se koriste iskustva iz okruženja. Konkurencija u sistemu klastera je specifična i predstavlja delikatnu mješavinu rivalstva i saradnje, a temeljne vrijednosti saradnje su: povjerenje, timski duh, transparentnost i saradnja u interesu veće zarade, bez obzira na konkurenciju. Kvalitetna saradnja preduzeća unutar klastera redukuje transakcijske troškove i povećava dalju kompetitivnost. Klasteri su najbolji model i primjer kako konkurencija može uspješno sarađivati, a najbolji model klasterizacije je seoski turizam. Atmosfera klastera je kooperativna, a konkurencija i saradnja mogu egzistirati zajedno, jer se pojavljuju u različitim dimenzijama i među različitim subjetima.  Čak i kada govorimo o tipu organizacije i vlasništva, na seoskim imanjima imamo pretežno porodični tip vlasništva i organizacije proizvodnje i usluga, tako da klasteri predstavljaju najbolji oblik povezivanja i ovog tipa preduzeća i preduzetništva.

Privredni razvoj RS je orijentisan na regionalnu otvorenost, gdje  klasteri mogu biti osnovni pokretači razvoja u tehničko-tehnološkom smislu. S druge strane omogućuju umrežavanje malih preduzeća jedne djelatnosti sa malim preduzećima iste djelatnosti u drugim regijama ili zemljama u cilju spajanja tehnologija i njihovog jeftinijeg usavršavanja. Dakle, klasteri nisu samo prostorno uvezivanje i umrežavanje, već i uvezivanje po osnovu iste djelatnosti u cilju njenog unapređenja.

 

Agroturistički klaster

Agroturistički klaster je nešto novo i nema modela koji se može uzeti za primjer. Ne postoje ni razrađena pravila u procesu uvezivanja seoskih turističkih proizvođača u agroturistički klaster. Jedini primjer se može uzeti iz Republike Slovenije koja je prva uvela model klastera kao oblika operativnog povezivanja turističkih i drugih subjekata u cilju jačanja seoskog turizma. Za formiranje klastera su nužne sledeće aktivnosti:

  • mapiranje – identifikacija prostorne koncentracije prepoznatog turističkog resursa u odnosu na susjedne regije, zemlje ili druge resurse,
  • otkrivanje i analiza veza između sudionika u agro, turističkoj i seoskoj politici destinacije,
  • identifikacija potencijalnih članova klastera.

Primjer Slovenije i njenog razvoja sela, seoskog i agroturizma može biti primjer dobre i pozitivne prakse, kako se agroturizam ne može razvijati u pojedinačnim, malim, porodičnim biznisima. Bez udruženja, tipa klastera neće doći do kratkoročnih i dugoročnih mjera koje su RS prijeko potrebne da bi se ovaj sektor „probudio“ i uključio u cjelokupni turistički sistem RS, BiH i šire. Klasteri omogućuju pokretanje procesa edukacija na svim nivoima i na razne načine: dizajniranje raznih pilot projekata, gdje je edukacija članova klastera u pravcu saradnje i zajedničkog nastupa najvažniji i prvi zadatak. Dalje je potrebno razvijati klaster – programe koji bi obuhvatali sve faze: analiza turističkih i agro potencijala, infrastukture, otkrivanje centripetalnih sila destinacija, a onda svih potencijala koji bi činili turistički proizvod: poljoprivreda, stari zanati, prirodne specifičnosti, ekonomski potencijali, infrastuktura i ostale usluge, koje nužno prate razvoj turističkog proizvoda: smještajni kapaciteti, restorani, zabavni sadržaji, atrakcije.

 

Akcenat na domaće

U svim procesima treba staviti akcenat na konkurentske prednosti BiH, a to su: domaća, zdrava, ekološka hrana i piće, tradicionalni način konzerviranja i pripremanja hrane i pića, tradicionalni načini proizvodnje hrane, pića, odjeće, obuće i prodaja svega toga. Jedino što ne treba biti tradicionalno je način upravljanja i dizajniranja menadžment procesa. Tu je potrebno tradicionalno dograđivati savremenim i profesionalnim. Zbog niskog stepena razvoja u svakom pogledu u BiH i RS, potrebni su dodatni napori koji nisu potrebni u razvijenijim zemljama (npr. Slovenije, Hrvatske), gdje se mogu koristiti bogata iskustva rada stanovnika u razvijenim zemljama (gastarbajterska iskustva). Dizajniranje klastera, dakle, treba prilagoditi sredini i nivou socio-kulturnog obrazovanja i razvoja u RS, ali svakako koristeći već urađena istraživanja vezana za iskustvo Srbije, Hrvatske i Slovenije, kako se ne bi pravile iste greške i kako bi se BiH, sa svojim bogatim sirovinama, uključila u regionalne tendencije razvoja sela, seoskog i agroturizma, a za šta postoje evidentna interesovanja savremenih turista.

 

Pišu: Prof. dr Marija KNEŽEVIĆ (dekanica Fakulteta za turizam i hotelijerstvo UPS Banjaluka) i prof. dr Obrenija KALAMANDA (dekanica Fakulteta za ekologiju UPS Banjaluka)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *