Predstavljanje proizvođača

Ukrajinka i Francuz posadili vinograd u Lišnji kod Prnjavora

Kada je prije sedamnaest godina naslijedila roditeljsko imanje u selu Lišnja kod Prnjavora, Ukrajinka Nada Harijan nije ni slutila da će na njemu jednog dana niknuti vinograd od čijeg roda će proizvoditi odlična vina o čijem će se kvalitetu pričati po dalekoj Francuskoj. Sve je počelo, kaže ona, na prijedlog njenog zeta, Francuza Kristijana Cvikerta, koji već nekoliko decenija radi u jednoj vinariji u svojoj rodnoj zemlji. Korak po korak, i njegova vizija se pretvorila u javu.

Danas imanje porodice Pakuševski, kako su se prezivali Nadini roditelji, krase vinogradi koji se prostiru na tri i po hektara, te vinarija u kojoj teku crna i bijela vina.

 

Nasljedstvo

– To imanje je 1896. godine kupio moj djed, koji se u Lišnju doselio iz Ukrajine. Tu sam se kasnije rodila i ja, kao i moje tri sestre i dva brata. Život ih je odveo u razne krajeve, a ja sam otišla da živim u Gradišci. Bila sam najbliža roditeljima i stalno sam im bila pri ruci za sve što je trebalo da se uradi. Kada je naš otac nastradao u saobraćajnoj nesreći 1981. godine svako od nas šestero je naslijedilo po dio imanja, a kada je 2001. godine umrla i naša majka, naslijedila sam njen dio, koji je uključivao i staru porodičnu kuću – priča nam Nada.

Dodaje da je u početku često dolazila na roditeljsko imanje iz Gradiške kako bi na njemu nešto posijala. Međutim, nakon dvije godine je digla ruke, jer joj je bilo prenaporno putovati iz Gradiške, pa je odlučila da imanje pokloni svojoj kćerki Oxani Sadzik, koja živi u Njemačkoj, gdje ima svoju stomatološku radnju.

– Rekla sam joj da ona odluči šta će sa imanjem, odnosno da li će ga prodati ili zadržati. Kada su jedne godine Oxana i njen suprug Kristijan Cvikert došli da obiđu imanje, on se odmah zaljubio u njega. Prošetao je imanjem, koje je u to vrijeme bilo užasno zapušteno, i kazao: „Ovdje će da bude odličan vinograd“. Bila sam šokirana jer je imanje bilo u groznom stanju. Tu je bila stara kuća oko koje je izrasla šuma, i zemlja je bila puna korova. Mislila sam šta je njemu – započinje svoju priču Nada.

Dodaje da je njen zet imao viziju od koje nije želio da odustane, tako da ga nisu zbunili njeni upitni pogledi. Uzeo je četiri betonska bloka i postavio ih na dio imanja, te kazao: „E, ovdje će se izgraditi vinarija“.

 

Nastanak vinarije

Naša sagovornica ističe da su na nagovor zeta tada odlučili da imanje iskrče. Prvo je trebalo posjeći svu šumu, a potom sve to pretvoriti u plodne oranice. Radovi su počeli u aprilu 2007. i trajali pune tri godine. Prvo su posjekli šumu, a potom čupali bageremovo korijenje i korove.

– Negdje 2008. godine smo iskopali dva bunara za vodu, a u jesen smo iskopali temelj za kuću i vinariju. Zemlju smo nakon krčenja orali i pripremali za vinograde. Tri godine kasnije, tačnije u maju 2010. godine, moj zet Kristijan je došao kako bi vidio da li je sve iskrčeno i spremno za vinograd. Kada se uvjerio da je sve u redu, posadio je vinovu lozu na jedan hektar – prisjeća Nada.

Kaže da je ona pune dvije godine, dok se nije izgradila kuća i vinarija, svako jutro ustajala u pet sati i putovala iz Gradiške u Lišnju kako bi se brinula o imanju. Prvi hektar vinove loze koju su zasadili dobro je napredovao, pa je Kristijan 2011. zasadio i drugi hektar, a 2012. godine i treći. S obzirom na to da je područje na kojem se nalazi njihovo imanje ranije bilo puno fazana, odlučili su da vinariju nazovu po njima.

– Tako je nastala naša vinarija „Fazan“. Kristijan je uvezao mali polovni traktor sa priključcima, kosačicu, sijačicu i druge mašine potrebne za vinograd. Negdje 2014. godine zasadio je još pola hektara vinove loze. Odlučio se na uzgoj i bijelog i crnog grožđa od kojeg pravi oko osam vrsta vina. Recepte za vino smišlja sam s obzirom na to da je tehnolog i skoro trideset godina radi u vinariji u Francuskoj – priča Nada.

 

Briga o imanju

Dodaje da njena kćerka i zet tek povremeno dođu u Lišnju, tako da je briga o imanju spala na nju i na mještanina Borisa Lepira. Njih dvoje vode računa o svemu, od rezidbe, preko zaštite loze, do branja grožđa, pa sve do proizvodnje vina. Nada ističe da im u vrijeme berbe u pomoć priskoči cijela porodica, rođaci i prijatelji.

– Grožđe beremo rano ujutro nekih dva do tri sata. Nikada se ne bere sve odjednom, već kako koja sorta dozrijeva, jer moj zet vodi računa o kvalitetu i vrlo mu je bitno da se sve uradi kako treba – pojašnjava Nada.

Boris Lepir, koji vodi ovo veliko imanje, ističe da se godišnje na ovom imanju proizvede između deset i 12.000 boca vina. Dodaje da je loza još mlada i da nije dostigla svoj maksimum. Prema njegovim riječima, kada loza bude u punom rodu trebalo bi se dobiti i do 15.000 boca vina godišnje.

– Kristijan ne želi da se optereti čokot. On želi kvalitet, i količina mu nije toliko bitna – pojašnjava nam Boris. Dodaje da 99 odsto vina koje nastane u ovoj maloj vinariji, Kristijan izvozi u Francusku s obzirom na to da, osim što radi u vinariji, vlasnik je jedne export-import firme. Boris i Nada nam za kraj poručuju da je Kristijan svojim primjerom pokazao kako uz dobru viziju i čvrstu volju ništa nije nemoguće.

 

Piše: Snježana KARIĆ

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *